sreda, 25.6.2014 03:47

Članek Tarika Alimanoviča

Z zamudo objavljamo svež članek ambasadorja DPZN v Bosni in Hercegovini. Hvala, Tarik!

Socijalni bunt koji je krenuo iz Tuzle, a potom zahvatio i druge dijelove Bosne i Hercegovine, utihnuo je onog trenutka kada je otpočela njegova pacifikacija kroz tzv. socijalni dijalog. Govoreći iz današnje perspektive, izgleda da su stvari na početku i da ponovo gledamo iste, na propast osuđene jalove pokušaje kakve smo gledali još od devedesetih godina i početaka privatizacijske pljačke, koji, kako se čini, u prvom redu suludo računaju na socijalnu osjetljivost Kapitala i njegovih zastupnika. Danas se ispred zgrade Predsjedništva BiH, može vidjeti šačica onih najupornijih, uglavnom ljudi starije životne dobi koji istrajno čekaju da budu primjećeni, zaboravljajući pri tom da sila uvažava jedino silu, što su po ko zna koji put potvrdili i prvi dani februarske pobune, kada su vlasti bile spremne učiniti svaki ustupak kako bi održale svoje pozicije.

Tek što je popuna utihnula, dogodio se i potop, jednako iznenada kao i pobuna, koji je dodatno opustosio gotovo polovicu zemlje. Ni zbrojali nismo izgubljene ljudske živote i ogromne materijalne štete, a on je postao sporedna vijest kojeg je potisnula fudbalska euforija i kakofonija različitih klerofašističkih glasova.

Jedan socijalnog karaktera, drugi prirodna katastrofa, iako naizgled teško uporedivi, oba ova događaja ostavila su snažne posljedice po društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini, ali prije svega po živote običnih ljudi.

Nikada do sada, od kraja rata do danas, car nije bio go, kao što je go danas. Iako iskustvo života na južnoslavenskim prostorima, pogotovo u Bosni i Hercegovini, nalaže stalni oprez, bez pretjerivanja se može reći da su ta dva događaja zadala težak udarac klerofašističkoj ideologiji koja je dominantna na ovim prostorima proteklih nešto manje od tridesetak godina.

Ipak, ne treba upasti u zamku ljevičarsih idealizacija i vladajuće elite i moć kojom raspolažu potcijeniti. Kada god bi se približavali izbori ili bi njihove pozicije bivale ugrožene, na pozornici smo imali homogenizaciju masa i zbijanje u nacionalne torove, eskalaciju govora mržnje, eksploataciju strahova i njihovo pojačano pumpanje, negranje i/ili veličanje zločina, napade na povratnike koji su svojim povratkom u mjesta s kojih su protjerani subverzirali koncept silom i ratom podijeljenih nacionalno čistih teritorija na kojima su moćnici nesmetano mogli da pljačkaju i ugnjetavaju svako svoje stado. I ta ista matrica do sada je uvijek bila i više nego efikasna.

Ova dva događaja su prvi puta od kraja rata tako jasno pokazala koliko je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno, ali ne po nacionalnim granicama iscrtanim ratom i najsvirepijim zločinima, koje su poslije potvrđene u američkoj vojnoj bazi Dayton i do danas održavane pod pokroviteljstvom velikih svjetskih sila, u prvom redu SAD i EU, već po granicama postavljenim između društvenih klasa. Istina, nacionalne barijere nikada, čak ni za vrijeme rata, nisu postojale između vlastodržaca i njima bliskih interesnih skupina. Oni su još u periodu priprema za klaonicu koja se desila devedesetih, jako dobro sarađivali, kako kada je u pitanju stvaranje nacionalnih antagonizama i ideoloških pretpostavki za uništavanje bosanskohercegovačkog društva tokom devedesetih, te kasnije njihovo održavanje, tako i kada su u pitanju njihovi poslovni interesi i interesi onih koji su im bliski, a čija realizacija nije prestajala ni tokom prve polovine devedesetih.

Kada je započeo prvi udar klasnog bunta, mogli smo čuti horsko ponavljanje jednih te istih fraza koje slušamo već više od dvadeset godina. Sve je bila zavjera protiv Bošnjaka, naricali su bošnjački oligarsi, srpski kako je to zavjera protiv Srba, a hrvatski su naricali o zavjeri protiv Hrvata. Opet su na prvu liniju stali mediji, dio tzv. nevladinog sektora i korumpirani tzv. intelektualci uz poneki časni izuzetak kakav je bio filozof i sociolog Asim Mujkić, koji je od prvog dana ukazivao na stvarnu prirodu februarskih događaja.

Vladajuća oligarhija je još uvijek teturala pokušavajući uspostaviti ravnotežu od prvog udarca koji joj je zadala pesnica, u prvom redu radničke klase i njenih ostataka u proteklih dvadesetak i nešto više godina pretvorenih u lumpenproletarijat, a onda se desio potop, koji ju je potpuno izbacio iz ravnoteže.

Klasno jedinstvo i solidarnost među ljudima širom Bosne i Hercegovine, ali i podrška koja je stizala iz zemlaja okruženja, još su više osnažili tokom nesretnih događaja izazvanim poplavama. Ljudi su se žrtvovali jedni za druge, pomagali i solidarisali se jedni sa drugima, bez obzira na nacionanlne barijere, izgrađene na utjerivanju strahova, na krvi, mržnji i ratnim zločinima. Rafteri iz Bihaća, bili su prvi su koji su nesebično pritekli u pomoć građanima poplavama unišenog Doboja koji su bili prepušteni sami sebi i nesreći koja ih je zadesila, a takođe prvi koji su priskočili u pomoć Dobojlijama bili su stanovnici Tešnja. Prnjavorčani su pritekli u pomoć stanovnicima Maglaja i okolnih mjesta. Gradačac je spašavao Bosanski Šamac i Orašje. Ljudi iz Širokog Brijega i zapadne Hercegovine, prikupljali su i pružali pomoć ljudima nastradalim od poplava širom Bosne i Hercegovine, ne gledajući njihovu nacionalnu pripadnost. U isto vrijeme, kleptokratske klerofašističke elite su i dalje bile na visini svog zadatka i iz svega nastojale izvući samo korist za sebe, te su pokazale kao i tokom socijalnog bunta, potpunu društvenu neosjetljivost, čak i prema onima čije interese navodno ekskluzivno zastupaju.

Ipak, kao i tokom februarskih događaja, nije im trebalo dugo da se priberu. Prvi u akciju krenuo je laktaški kabadahija Milorad Dodik, bivši uspješni švercer cigaretama zbog čega je zaradio nadimak Mile Ronhil, navodni socijaldemokrata kojeg su doveli pod vrlo sumnjivim okolnostima doveli Amerikanci i čovjek čije se djelovanje danas bez imalo ograda može nazvati fašističkim. Uvidjevši da se svi zidovi i mržnja koju su gradili desetljećima i uz pomoć kojih su pljačkali svako svoje stado, potpuno urušavaju, Dodik je preko svoje poslušnice Željke Cvijanović, koja je toliko puta tokom poplava šetkajući se po poplavljenim područjima u bijelim čizmama, svojim izjavama i neosjetljivošću zgorzila javnost, krenuo u uklanjanje dobojskog načelnika Obrena Petrovića, koji je javno iskazao zahvalnost Tešnju, Bihaću i svima onima koji su pomagali Dobojlijama i uklonivši ga, kako je Petrović u medijima izjavio, tako uveo ilegalno vojnu upravu, postavivši penzionisanog generala VRS Zeca, inače osumljičenog za zločine protiv čovječnosti i civilnog stanovništva u tuzlanskom kraju, kao povjerenika entitetske vlade za Doboj. Petrović je za medije otvoreno progovorio i o razlogu svog uklanjanja, a kao razlog je naveo to da vladajućoj oligarhiji iz Banja Luke smeta politika međunacionalnog zajedništva koju vodi i podrška koju je Doboj primio iz drugog entiteta. No Dodik nije bio usamljen niti je stao na tome, već je i tokom poplava i nakon nastavio u onome što mu pored pljačke ide najbolje i što kontinuirano radi, a to je zgrađavanje javnosti i sijanje najprimitivnije mržnje, sve u pratnji svoje vjerne dvorske lude, Emira Nemanje Kusutrice, koji više ni među najekstremnijim nacionalističkim elitama u Srbiji, pod čijim skutom je obitavao posljednjih dvadesetak godina, ne može naći svoje pokrovitelje, a slične su akcije s ciljem vraćanja ljudi u torove, poduzimali i drugi.

S obzirom da se bliže i oktobarski izbori, danas mrak ponovo sija u punoj snazi. Nakon što je ratni zločinac Dario Kordić, pušten iz zatvora nakon odslužene dvije trečine od 25 godina kazne, na koju ga je osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu za zločine počinjene u srednjobosanskom selu Ahmići, koje je do temelja uništeno i spaljeno, a njegovi stanovnici, njih 116, od toga 312 žene i 11 djece, od kojih je najmlađa žrtva bila tromjesečna beba, a najstarija 81-godišnja žena, na najzvjerskije načine poubijani, Katolička crkva i Kordićevi istomišljenici priredili su mu svečani doček na zagrebačkom aerodromu, a nakon toga poveli putujući cirkus po Hrvatskoj i BiH, na čelu sa ovim zločincem, koji je, kako kaže, u haškom pritvoru uspostavio i direktnu vezu s bogom. Putujući cirkus je prije par dana stigao i u Busovaču, gdje su zločincu doček priredili najviši predstavnici bosanskoheregovačkog HDZ-a na čelu sa još jednim vjernim Dodikovim pratiocem, Draganom Čovićem, kao i predstavnici Katoličke crkve, čiji je jedan dio, svo vrijeme bio uz domoljube i božje ljude kakav je Kordić.

Danas je u Mostaru, nakon što je ranije teško pretučen predsjednik Unije neovisnih sindikata Josip Milić zbog svog angažmana i istupa tokom februarskog bunta, od strane maskiranih fašista brutalno pretučen i to u svom kabinetu i akademik i sveučilišni profesor Slavo Kukić, jedan od glasnih kritičara nacionalističkih i kleptokratskih elita. Kukić je danas iz bolnice za medije izjavio da je razlog ovog napada vjerovatno njegov istup u vezi ratnog zločinca Koridića i njegovog dočeka u Busovači, te da je u Mostaru na sceni čisti fašizam.

Za to vrijeme ne miruju nacionalističke elite ni u Sarajevu, gdje je ovih dana glavna tema stogodišnjica Sarajevskog atentata i pokušaj historijskog revizionizma od jednog dijela bosnjačke elite, koja svjesno prešučuje činjenicu da su najsnažniji otpor austro-ugarskoj okupaciji Bosne upravo pružili Bošnjaci, kao i to da je kasnije, među mladobosancima, bilo i Bošnjaka, a to sljepilo se najbolje iskazalo u inicijativi da se vrati spomenik austorugarskom prestolonasljedniku Franzu Ferdinandu u Sarajevu, što se među velikim dijelom srpskog naroda doživljava kao čista provokacija, naravno kao i u ostalim navedenim slučajevima, sve s ciljem homogenizacije masa i daljeg betoniranja podjela koje predstavljaju temelj njihove vladavine.

Ovome treba dodati i kandidaturu i bivšeg reis-ul-uleme Mustafe Cerića za člana Predsjedništva BiH, a imajući u vidu i njegovo ranije djelovanje ("Dosta smo se mi drugima prilagođavali, sada neka se drugi prilagođavaju nama") s pozicije vjerskog poglavara, za očekivati je da će s Cerićem u predizbornoj kampanji politika mržnje i podjela dobiti još više na svojoj glasnosti i da Cerić ni u čemu neće zaostajati za svojim konkurentima.

Kao i pred svake izbore, to sve naravno prate ponovo intenzivirani napadi na povratnike širom BiH, od Čapljine, Kaknja, Livna, Kiseljaka, itd.

No, to nisu svi incidenti izvedeni ovih dana s namjerom raspirivanja međunacionalne mržnje i očuvanja pozicija moći nacionalističko-kleptokratskih elita. Da bi pobrojali samo one ispade koji su se desili u toku ovog mjeseca, trebalo bi mnogo više prostora i vremena. Govor mržnje namijenjen za bosanskohercegovačku upotrebu ovih dana intenziviran je ne samo u Bosni, već i u Srbiji i u Hrvatskoj, kao što je i običaj svkai put kad treba podržati svoje favorite u BiH.

Očekivati je da će politika straha i mržnje svoju ovogodišnju kulminaciju doživjeti pred same oktobarske izbore, ali ipak, ono što ohrabruje, jeste da sve manje ljudi nasjeda na ove jeftine i prljave trikove i da ih sve više na svijet počinje gledati iz vlastite perspektive. Nema sumnje da ideologija koja je ovako nisko pala nema izglednu budućnost. Da je ljudi u ovoj zemlji mogu prevazići i odbaciti, pokazala su i dva događaja s početka ovog teksta.

T. A.
22.6.2014